Seljaci

Being the granddaughter of my grandmother, I am dedicating this post to her, and the words simply came to me in Croatian.

Seoski život najjednostavniji je oblik života kakav ljudi vode još od početka ratarstva. U sebi nosi određenu cjelovitost i tiho zadovoljstvo. Iako se na prvi pogled čini težak i mukotrpan, ponajviše zbog brojnih fizičkih poslova, osjećaj ispunjenosti koji dolazi kada je stoka nahranjena, urod s polja sakupljen i spremljen za zimu, a drva iscijepana i posložena pod strehu za hladne dane, daje cijelom životu posebnu blagost i spokoj.

Ljudi koji žive takvim životom rijetko brinu o kreditima, najnovijim videoigrama ili putovanjima na egzotične destinacije - imaju svoj mir i nemaju potrebu trčati za modernim zahtjevima, sve dok im država ne nameće pretjerane porezne terete. I danas većina stanovnika sela posjeduje vlastite kuće, najčešće u vlasništvu muškaraca i obično najstarijeg člana obitelji. Kada djed umre, vlasništvo obično prelazi na baku ili se odmah prenosi na sina. I ne čudi me što sve više mladih Amerikanaca napušta svoje poslove i traži jednostavniji život, postajući takozvani ‘homesteaders’ - ljudi koji ponovno otkrivaju vrijednost rada na zemlji, samodostatnosti i mirnijeg ritma života.

Volim gledati na YouTubeu kako ljudi i danas žive tim mirnim, jednostavnim životom u selima diljem Europe, ponajviše u Srbiji, na Romaniji, u Bjelorusiji, Ukrajini i Sibiru. Gledam kako prave sir od mlijeka svojih ovaca, pripremaju zdravu hranu od biljaka iz vlastitih vrtova na svježem zraku i hrane se mesom svojih domaćih životinja uzgojenih na prirodan način - onako kako je, vjerujem, Bog zamislio.

Moja baka je, dok je imala samo dvanaest godina, već plugom orala zemlju, i to starim drvenim plugom. Radila je cijeli svoj život i ostala vitalna do samoga kraja - još je u devedesetoj slagala stogove sijena kao da joj je dvadeset. Na poljima smo uvijek radili zajedno. Sa sobom bismo ponijeli jednostavnu ‘piknik’ užinu: kuhana jaja, malo slaninice, domaći sir, a ako ga nismo imali, kupili bismo Zdenka sir. Uz to bi bila kapula ili mladi luk i malo soli. Ne postoji ništa ukusnije od takvog obroka, pogotovo kad si umoran od rada, sjedneš na zemlju u hlad, prekineš posao na trenutak, pojedeš, otpočineš - i onda nastaviš.

Između Božića, baka bi pratila kakvi su dani da bi imala svoju ‘prognozu’ za čitavu godinu. Naime, između Katoličkog i Pravoslavnog Božića traje razdoblje od dvanaest dana, a prema starom narodnom vjerovanju, svaki od tih dana najavljuje vrijeme za jedan mjesec u godini koja dolazi.
Zato su naši stari pomno promatrali kakvo je vrijeme svakog dana.

Primjerice:

• Ako je 26. prosinca sunčano i vedro, vjerovalo se da će siječanj biti dobar i lijep.

• Ako se 31. prosinca pojavi kiša ili pahulje oko podne, to bi značilo da će srpanj, posebno njegov središnji dio, biti kišovit.

Godišnja doba određivala su što se radi, a vremenska prognoza kad se koji posao može obaviti. Koliko se mogu sjetiti, raspored je otprilike izgledao ovako:

Proljeće:
- proljetno oranje (za ljetne kulture)
- sadnja krumpira
- izvoz gnoja na njive
- sjetva kukuruza

Ljeto:
- sušenje sijena i dovoz kući, gdje bi se slagalo u štagalj ili u stogove
- žetva pšenice i ječma
- okopavanje kukuruza
- nagrtanje krumpira
- sušenje djeteline za konje

Jesen:
- branje kukuruza
- berba grožđa i šljiva
- kiseljenje kupusa
- zimsko oranje
- sjetva pšenice
- perušanje kukuruza
- čijanje perja za pravljenje jastuka i blazina
- dovlačenje drva iz šume i cijepanje
- sušenje djeteline za konje

Zima:
- svinjokolja
- mirni dani provedeni kraj peći
- unošenje bora u kuću na Badnjak i kićenje bombonima i vatom
- pravljenje Snješka Bjelića (djeca)
- planiranje proljetnih radova

Ovih dana došla su mi i neki zapamćeni trenutci na knjige koje sam čitala od Janka Matka, hrvatskog pučkog pisca. On je divno znao dočarati kako je narod nekada živio u kontinentalnoj Hrvatskoj, s puno topline i dubokog razumijevanja za običan, jednostavan život. I sjetim se i riječi svoje bake koja mi je često znala reći: ‘Daj, sjedi malo pa popričamo, uvijek se nekud žuriš.’ Čini mi se da je moja baka bila zadržala u svom jeziku neke starije riječi, kao, na primjer, ona bi rekla ‘djak’ umjesto ‘đak’ ili ‘škanjac’ umjesto ‘jastreb’. Danas bih tako rado sjela kraj nje i poslušala njezine riječi, a sada ih mogu čuti samo u sjećanjima, u njenim tihim, toplim pričama.

Najbolje jelo koje je baka pripremala bila je piletina u umaku od skorupa. To je bilo nevjerojatno ukusno - meso se topilo u ustima, a umak je imao onu starinsku, punu aromu domaće kuhinje. Nedavno sam gledala video iz Bjelorusije gdje pripremaju vrlo slično jelo, koje nazivaju mačanka. Moja baka bi, pak, za tvrdi domaći kruh koji se dugo namače u toplom kuhanom mlijeku - vareniki - rekla da je to ‘moča’ jer se ‘namače’. Te dvije riječi, mačanka i moča, zvuče mi toliko slično, iako znam da Slovenci kažu ‘moka’ za brašno. Uvijek me zadivi koliko su svi slavenski jezici međusobno bliski i povezani, kao da nose tragove iste stare duše.

Moja baka je prekrasno pravila makovnjaču i orehnjaču. Naučila me da se mak ili orasi moraju ‘pofuriti’ vrućim mlijekom kako bi se nadjev povezao u jednu glatku masu i da se ne bi raspadao kad se savijača sječe na šnjite. To je ona vrsta znanja koja se prenosi samo s koljena na koljeno, sitna tajna koja čini veliku razliku u okusu.

Postoje i neka jela iz djetinjstva koja se danas gotovo i ne mogu naći u trgovinama, pogotovo u Australiji - kao što su čvarci, ili pak žganci od bijelog kukuruznog brašna, to jest kako je moja baka znala reći, od bjelčića. Kad ih se samo sjetim, odmah mi je pred očima miris kuhinje moje bake, jednostavne, domaće hrane koja je grijala i tijelo i dušu.